Irska seli 12.000 zabranjenih knjiga u Nacionalni arhiv, zapisi cenzora prvi put javni

Gotovo cijelo stoljeće u zgradi irskog ministarstva pravde na dablinskom trgu St Stephen's Green postojala je prostorija zatvorena za javnost. Na njenim policama čuvano je 12.000 knjiga koje je državna Komisija za cenzuru publikacija proglasila nepristojnim ili opscenim. Među autorima čija su djela tu završila bili su Harold Robbins, Ian Fleming, Edna O'Brien, Brendan Behan, Oscar Wilde, D. H. Lawrence, J. D. Salinger, John Updike, Iris Murdoch, F. Scott Fitzgerald i mnogi drugi.

Ta zbirka sada mijenja adresu. U sklopu ukidanja irskih zakona o cenzuri cijela kolekcija prelazi u Nacionalni arhiv, a knjige i periodika bit će preseljeni nakon Božića. Tamo će biti konzervirane, katalogizirane i pohranjene, ali neće biti dostupne javnosti, jer su mnoge prva izdanja i zbog starosti su u krhkom stanju. Zainteresovani ih, kako je rečeno, mogu nabaviti na internetu i u knjižarama.

Javnosti će, međutim, prvi put biti otvoreni bilješke, zapisnici i registri cenzora u kojima je zabilježeno zašto je svaki naslov zabranjen, što istraživačima društvene historije i državne kontrole donosi obilje dosad nedostupne građe. Registri i bilješke, kao i pisma građana i interesnih grupa, prebačeni su u Nacionalni arhiv već ove sedmice i nalaze se na konzervaciji prije nego što budu otvoreni za javnost.

Dovoljna je bila i aluzija

Direktorica Nacionalnog arhiva Orlaith McBride kaže da su cenzori zabranjivali sve što su smatrali suprotnim javnom moralu, odnosno sve što je djelovalo nezdravo ili upućivalo na seksualni nemoral. Prema njenim riječima, često je bila dovoljna i sama insinuacija nečega što bi se moglo protumačiti kao sklono da iskvari čitaoca. Zapise cenzora smatra najzanimljivijim dijelom građe, jer bilježe odluke i otkrivaju razmišljanje koje je stajalo iza zabrana.

Zabranjeni naslovi obuhvataju period od 1926. do 1996. godine, a među njima su petparački romani, visoka književnost i akademski tekstovi. McBride navodi da su zabranu lako izazivale reference na planiranje porodice, kontracepciju i nasilje, ali i sugestivne ilustracije. Kao primjer izdvojila je naslovnicu romana Edne O'Brien „The Country Girls“ iz 1960. godine, na kojoj se, kako je rekla, vrlo suptilno naziru konture ženskog tijela, pa problem nije bio samo sadržaj nego i slika.

Na popisu su klasici poput Wildeove „Slike Doriana Graya“, Behanovog „Borstal Boya“ i Lawrenceove „Ljubavnice lady Chatterley“, ali i mekoukoričeni romani s naslovima kao što su „The Baby Doll Murders“, „A Doctor and his Mistress“ i „Torrid Tale of a Wicked Town“. U istu sobu dospjela su i naučna djela poput „Sexual Life in England Past and Present“ te sabrana djela Pierrea Louÿsa, belgijskog pjesnika s početka 20. stoljeća.

Od „Komiteta za zlu literaturu“ do ukidanja

Sistem je uspostavljen 1926. godine, ubrzo nakon sticanja nezavisnosti, kada je mlada Irska slobodna država formirala Komitet za zlu literaturu, peteročlano tijelo zaduženo da štiti javni moral. Na njegovu preporuku uveden je strog sistem provjere iz kojeg su nastali Komisija za cenzuru publikacija, koju je u jednom periodu vodio katolički svećenik, i žalbeno vijeće. Cenzori su pregledali materijal koji su im dostavljali građani te carinski i porezni službenici, a knjige su nabavljali i preko pretplate na Times Book Club.

Brian Hughes, predavač historije na koledžu Mary Immaculate Univerziteta u Limericku, ističe da je komisija pojam nepristojnog i opscenog tumačila vrlo široko. Smatra da bi ljudi danas bili veoma iznenađeni što su neke od tih knjiga uopšte bile zabranjene, jer su se stavovi znatno promijenili. Prema njegovoj ocjeni, to pokazuje da je irsko društvo, barem kad je riječ o pisanoj riječi, postalo znatno liberalnije i sekularnije, što je dio šire promjene odnosa prema seksu i seksualnosti.