Kada žene sude ženama: šta je internalizovana mizoginija i kako je prepoznati

Obrazac o kojem je riječ rijetko se naziva pravim imenom, a prepoznaje se u sitnicama: u komentaru o tuđem izgledu, u procjeni tuđeg izbora, u zaključku o tuđem životu. Internalizovana mizoginija je prihvatanje negativnih stavova, stereotipa i predrasuda prema ženama — od strane samih žena.

Dvostruki aršin kao okidač

To ne podrazumijeva da žena svjesno gaji netrpeljivost prema ženama, niti da je svaka kritika mizogina. Granica se prelazi tamo gdje se isto ponašanje ocjenjuje različito, ovisno o tome ko ga pokazuje: muškarčevo samopouzdanje kod žene se čita kao bahatost, njegova seksualna sloboda kod nje postaje nemoral, a ambicija se tumači kao potreba za dokazivanjem.

U pozadini stoje poruke koje društvo šalje godinama — o tome kako „prava“ žena treba izgledati, ponašati se, oblačiti, govoriti, voljeti i stariti. Kada ih žena preuzme, zna ih primjenjivati i na sebe i na druge žene.

Rečenice koje zvuče bezazleno

Najuočljiviji oblik je međusobno rangiranje, posramljivanje i takmičenje. „Ona se oblači kao da ima dvadeset godina“, „sigurno je nešto uradila na sebi“, „ima karijeru, ali vjerovatno nema sređen privatni život“, „previše je glasna“, „previše je zahtjevna“, „nije dovoljno ženstvena“ — na prvi pogled obični komentari, a zapravo naslijeđe vrlo starih pravila o tome koliko prostora ženi pripada. Na muškarce se ti kriteriji uglavnom ne primjenjuju. Tako žena, i bez potpune svijesti o tome, može postati čuvarica pravila koja su nekada sputavala nju samu.

Kada je mjerilo okrenuto prema sebi

Isti obrazac zna biti usmjeren i prema vlastitoj osobi. Ako žena vjeruje da mora biti „dovoljno lijepa“, dovoljno mlada, dovoljno mršava, dovoljno požrtvovana i dovoljno uspješna, a nikada previše glasna ili zahtjevna, može se dogoditi da vlastitu vrijednost počne mjeriti tim standardima. Posljedice su prepoznatljive: krivica zbog postavljene granice, stalna potreba za dokazivanjem, umanjivanje vlastitih uspjeha i strah od starenja koji odavno nije samo briga o izgledu.

Najpodmuklije je očekivanje da žena bude „sve“ odjednom — uspješna na poslu, savršena partnerka, majka, prijateljica i domaćica — a da pritom nikada ne djeluje „previše“. Ti se zahtjevi međusobno isključuju i zadovoljiti ih je nemoguće, ali usvojeni stereotip zna okrenuti zaključak naopako: da problem nije u standardu, nego u njoj.

Zašto se teško uočava

Opasnost je u tome što sve djeluje sasvim uobičajeno. Izjava „ne volim dramu“ koja se pretvori u osudu svake žene što naglas govori o svojim emocijama, stav da „žena mora znati svoje mjesto“, uspješna koleginica doživljena kao prijetnja umjesto kao neko od koga se ima šta naučiti — u takvim trenucima postaje važno razlikovati lično mišljenje od preuzetog stereotipa.

Otvorena netrpeljivost tu je rjeđa pojava. Češće se sve svodi na sitne procjene, poređenja i pravila koja se prihvate bez pitanja. A kada same žene održavaju obrasce koji ih ograničavaju, diskriminacija se teže uočava i utoliko teže mijenja.

Jedno pitanje umjesto optužbe

Zato prvo pitanje nije „da li sam ja mizogina?“. Korisnije je zapitati se: „Da li bih isto ovo rekla ili mislila da je u pitanju muškarac?“ Uz to ide i provjera odakle uopšte dolazi određeni standard, zašto smeta kada ga žena ne ispuni i vrijede li prema sebi jednako stroga pravila kao prema drugim ženama.

Cilj nije svijet bez kritike među ženama, nego onaj u kojem kritika ne stoji na dvostrukim standardima. Solidarnost ne podrazumijeva bezuslovno slaganje — podrazumijeva da se druga žena vidi kao ravnopravna osoba, a ne kao suparnica koju treba umanjiti da bi se vlastiti osjećaj popravio.