Kada žene sude ženama: šta je internalizovana mizoginija i kako je prepoznati

Poruke o tome kakva „prava“ žena treba biti — kako da izgleda, kako da se ponaša, oblači, govori, voli ili stari — društvo šalje godinama. Kada ih žena usvoji i počne primjenjivati na sebe ili na druge žene, riječ je o pojavi koju stručnjaci nazivaju internalizovanom mizoginijom.

To ne znači da žena svjesno mrzi žene, niti da je svaki kritički komentar automatski mizogin. Problem počinje tamo gdje se isto ponašanje mjeri različitim aršinima: ono što je kod muškarca samopouzdanje, kod žene postaje bahatost; seksualna sloboda kod žene postaje nemoral; ambicija se čita kao potreba za dokazivanjem.

Rangiranje i posramljivanje drugih žena

Jedan od najvidljivijih oblika ove pojave jeste potreba da se žene međusobno rangiraju, posramljuju i takmiče. „Ona se oblači kao da ima dvadeset godina“, „sigurno je nešto uradila na sebi“, „ima karijeru, ali vjerovatno nema sređen privatni život“, „previše je glasna“, „previše je zahtjevna“, „nije dovoljno ženstvena“ — takve rečenice djeluju kao obični komentari, ali se često oslanjaju na vrlo stara društvena pravila o tome koliko prostora žena smije zauzimati. Isti kriteriji se pritom rijetko primjenjuju na muškarce. Tako i sama žena može postati čuvar pravila koja su nekada ograničavala nju, čak i kada toga nije potpuno svjesna.

Kada je oštrica okrenuta prema sebi

Internalizovana mizoginija može biti usmjerena i prema samoj sebi. Žena koja vjeruje da mora biti „dovoljno lijepa“, dovoljno mlada, dovoljno mršava, dovoljno požrtvovana i dovoljno uspješna, ali nikada previše glasna ili zahtjevna, počinje vlastitu vrijednost mjeriti prema tim standardima. Odatle dolaze osjećaj krivice zbog postavljanja granica, stalna potreba za dokazivanjem, omalovažavanje vlastitih uspjeha i strah od starenja koji prelazi okvire obične brige o izgledu.

Posebno je podmukao zahtjev da žena istovremeno bude „sve“ — uspješna na poslu, savršena partnerka, majka, prijateljica i domaćica — a da pritom nikada ne djeluje „previše“. Te zahtjeve je nemoguće zadovoljiti jer su kontradiktorni, ali usvojeni stereotipi mogu navesti ženu da povjeruje kako je problem u njoj, a ne u samom standardu.

Zašto se teško prepoznaje

Opasnost je upravo u tome što sve to izgleda potpuno normalno. Ako žena kaže da „ne voli dramu“ pa zbog toga automatski osuđuje svaku ženu koja otvoreno govori o svojim emocijama; ako smatra da „žena mora znati svoje mjesto“; ako uspješnu koleginicu doživljava kao prijetnju umjesto kao osobu od koje može nešto naučiti — granica između ličnog mišljenja i usvojenog stereotipa postaje važna.

Otvorena netrpeljivost je rjeđi oblik. Mnogo češće se pojava krije u sitnim procjenama, poređenjima i pravilima koja se prihvataju bez pitanja. A kada žene međusobno održavaju iste obrasce koji ih ograničavaju, diskriminaciju je teže prepoznati, pa je samim tim teže i mijenjati.

Pitanje koje pomaže

Zbog toga prepoznavanje ne počinje pitanjem „da li sam ja mizogina?“, nego korisnijim: „Da li bih isto ovo rekla ili mislila da je u pitanju muškarac?“ Vrijedi zastati i zapitati se odakle dolazi određeni standard, zašto smeta kada ga žena ne ispuni i primjenjujemo li prema sebi jednako stroga pravila kao prema drugim ženama.

Cilj nije svijet u kojem žene nikada ne kritikuju jedna drugu, nego svijet u kojem kritika ne počiva na dvostrukim standardima. Solidarnost među ženama ne znači bezuslovno slaganje — znači sposobnost da se druga žena posmatra kao ravnopravna osoba, a ne kao konkurencija koju treba spustiti da bismo se same osjećale bolje.