Roditeljima saopštili da su bebe umrle, ali tijela nikada nisu predata: Tri slučaja iz BiH koji i danas izazivaju sumnje

Pitanje koje pojedine porodice u Bosni i Hercegovini nose već decenijama glasi jednostavno, ali odgovora nema: gdje su njihova djeca? Riječ je o roditeljima kojima je nakon poroda saopšteno da im je beba preminula, a koji potom nikada nisu vidjeli tijelo niti su uspjeli pouzdano utvrditi gdje je dijete sahranjeno. Dokaza da su bebe iz porodilišta sistemski otimane nema, no pojedinačni slučajevi i dalje otvaraju niz pitanja bez odgovora.

Banja Luka, 2018: DNK je pokazao da ostaci nisu Sarini

Najnoviji među ovim slučajevima star je osam godina. Aleksandra Đilas rodila je 6. septembra 2018. godine djevojčicu u Univerzitetskom kliničkom centru Republike Srpske. Djevojčica je trebala nositi ime Sara. Neposredno nakon poroda roditeljima je rečeno da je s djetetom sve u redu, a već dva dana kasnije dobili su vijest da je beba preminula. Ni tijelo nisu vidjeli, ni ukopu nisu prisustvovali.

Službena dokumentacija govori da je tijelo preuzeto 11. septembra, a da je sahrana bila predviđena za 8. oktobar. Kada su roditelji naknadno odlučili provjeriti grobno mjesto, uslijedio je obrt: posmrtni ostaci koji su tamo pronađeni nisu pripadali njihovoj kćerki, što je potvrdila i DNK analiza. Prijava nadležnim institucijama nije donijela rasplet — ranije je donesena naredba kojom se istraga ne sprovodi, uz obrazloženje da nije utvrđen osnov sumnje da je počinjeno krivično djelo. Predmet o banjalučkoj bebi Sari Okružno javno tužilaštvo u Banjoj Luci formiralo je 2024. godine.

Zenica, 1994: potvrda o smrti koja nikada nije stigla

Četvrt stoljeća ranije, 1. aprila 1994. godine, u zeničkoj Kantonalnoj bolnici rođeni su blizanci Admir i Adnan, sinovi Amre i Hamdije Bečića iz Visokog. Svega nekoliko dana poslije porođaja roditeljima je saopšteno da je Adnan preminuo; objašnjenje koje su tada dobili bilo je da se dijete ugušilo.

Otac je zatražio potvrdu o smrti, ali je, kako svjedoči, nikada nije dobio. Kada je porodica zatražila da preuzme tijelo, iz ustanove im je odgovoreno da je bolnica ukop već obavila. Ni gdje im je sin sahranjen ni šta se zaista dogodilo Bečići nisu saznali do danas.

Tuzla, 1993: trag koji je vodio u Austriju

Najstariji od tri slučaja seže u 5. august 1993. godine, kada su Dragica i Goran Plauc u Tuzli dobili blizance. Prema svjedočenju roditelja, prvo su čuli da su dječaci rođeni živi, da bi im naknadno bilo javljeno da su preminuli. Tijela svojih sinova, kažu, nikada nisu vidjeli, niti im je predočen uvjerljiv dokaz o ukopu. Kasnija provjera matičnih zapisa donijela je novu nejasnoću — u njima su pronađeni podaci o dječacima Draganu i Zoranu, ali s pogrešno upisanim prezimenom.

Potraga koju su vodili godinama odvela ih je i preko granice. U Austriji su naišli na dvojicu mladića za koje su posumnjali da bi mogli biti njihovi sinovi, no DNK analiza je pokazala da ta dvojica nisu njihova biološka djeca. Taj trag time je prekinut.

Ono što sva tri slučaja povezuje

Razdvajaju ih godine, okolnosti i količina sačuvane dokumentacije, ali u jednome se poklapaju: u sva tri slučaja roditelji tvrde da nakon vijesti o smrti djeteta nisu dobili ni tijelo ni objašnjenje koje bi njihovu sumnju otklonilo. Zato ove priče i danas spadaju među najteže teme za porodice koje još traže istinu.

Važno je, međutim, jasno reći: pravosnažne potvrde da su ova djeca ukradena nema. Ipak, tamo gdje izostaje svaki jasan trag o tijelu, ukopu ili identitetu posmrtnih ostataka, ostaje pitanje koje roditelje prati decenijama — gdje su njihova djeca?