Roditeljima saopštili da su bebe umrle, ali tijela nikada nisu predata: Tri slučaja iz BiH koji i danas izazivaju sumnje

U Bosni i Hercegovini pojedine porodice već decenijama pokušavaju doći do odgovora na jedno od najbolnijih pitanja — šta se dogodilo s njihovom djecom koja su rodili, a potom im je saopšteno da su preminula. Tijela nikada nisu vidjeli, niti su mogli pouzdano utvrditi gdje su sahranjena. Priče o bebama koje su navodno nestale iz porodilišta godinama izazivaju duboku bol i sumnju kod pogođenih roditelja. Premda ne postoje dokazi da su bebe sistemski otimane, pojedinačni slučajevi ostavljaju niz neriješenih pitanja.

Blizanci iz Tuzle — potraga koja traje od 1993.

Dragica i Goran Plauc dobili su 5. augusta 1993. godine blizance u Tuzli. Kako sami svjedoče, najprije im je rečeno da su dječaci rođeni živi, da bi naknadno bili obaviješteni da su preminuli. Roditelji tvrde da nikada nisu vidjeli tijela svojih sinova, niti su im predočeni uvjerljivi dokazi o tome gdje su i kako sahranjeni. Dodatnu sumnju izazvalo je otkriće u matičnim zapisima — pronašli su podatke o dječacima upisanim pod imenima Dragan i Zoran, ali s pogrešno navedenim prezimenom.

Godinama su Dragica i Goran pokušavali utvrditi šta se zapravo dogodilo. Tokom potrage pronašli su dvojicu mladića u Austriji za koje su posumnjali da bi mogli biti njihovi sinovi. Međutim, nakon sprovedene DNK analize utvrđeno je da ti mladići nisu njihova biološka djeca, čime je ta nit istrage prekinuta, ali pitanja su ostala bez odgovora.

Smrt bebe u Zenici — bez potvrde, bez tijela

Amra i Hamdija Bečić iz Visokog dobili su 1. aprila 1994. godine blizance Admira i Adnana u Kantonalnoj bolnici Zenica. Nekoliko dana nakon poroda, roditeljima je saopšteno da je Adnan preminuo, uz objašnjenje da se ugušio. Otac Hamdija zatražio je potvrdu o smrti svog sina, ali je, prema njegovom svjedočenju, nikada nije dobio.

Kada su roditelji pokušali preuzeti tijelo djeteta, iz bolnice im je rečeno da je ukop već obavljen od strane same ustanove. Od tog trenutka, porodica Bečić godinama pokušava saznati gdje je tačno njihov sin sahranjen i šta se u pozadini zapravo desilo. Odgovori na ta pitanja do danas izostaju.

Banjalučka beba Sara — DNK potvrdio da ostaci nisu njeni

Aleksandra Đilas rodila je djevojčicu 6. septembra 2018. godine u Univerzitetskom kliničkom centru Republike Srpske. Beba je trebala dobiti ime Sara. Nakon poroda, roditeljima je najprije rečeno da je s djetetom sve u redu, da bi im dva dana kasnije saopštili da je beba preminula. Prema službenim podacima, tijelo je 11. septembra preuzeto, a sahrana je trebala biti obavljena 8. oktobra.

Međutim, kada su roditelji naknadno pokušali provjeriti grobno mjesto, ispostavilo se da pronađeni posmrtni ostaci ne pripadaju njihovoj kćerki. DNK analiza potvrdila je da ostaci nisu Sarini, što je dodatno produbilo sumnje porodice. Slučaj je prijavljen nadležnim institucijama, ali je ranije donesena naredba o nesprovođenju istrage, uz obrazloženje da nije utvrđen osnov sumnje da je počinjeno krivično djelo. Banjalučko Okružno javno tužilaštvo formiralo je predmet u vezi sa ovim slučajem 2024. godine.

Zajednička nit — pitanja bez odgovora

Sva tri slučaja razlikuju se po vremenu, okolnostima i dostupnoj dokumentaciji, ali dijele jednu zajedničku i bolnu tačku. Roditelji u svakom od njih tvrde da nakon što su obaviješteni o smrti svog djeteta nikada nisu dobili tijelo, niti im je pružen odgovor koji bi otklonio njihove sumnje. Upravo zbog toga priče o bebama koje su navodno nestale iz porodilišta i danas predstavljaju jednu od najtežih i najbolnijih tema za porodice koje i dalje traže istinu.

Ono što je neophodno naglasiti jeste da ne postoji pravosnažna potvrda da su ova djeca ukradena. Ipak, slučajevi u kojima nema jasnog traga o tijelu, ukopu ili identitetu posmrtnih ostataka ostavljaju pitanje koje za pogođene roditelje traje već decenijama — gdje su njihova djeca?