Senad Bašić: Svaki glumac sanja da karijeru završi ulogom kralja Lira
Jedan od najprepoznatljivijih bh. glumaca govori o povratku pozorištu, radu sa studentima i uvjerenju da publika, a ne glumac, odlučuje koje uloge ostaju upamćene.
Senad Bašić, koji je nedavno proslavio rođendan, decenijama je jedno od najprepoznatljivijih glumačkih lica u Bosni i Hercegovini. Iza njega su brojne pozorišne, filmske i televizijske uloge, ali široka publika ga prije svega pamti kao Faruka Fazlinovića — lika koji je za mnoge gledaoce postao dio svakodnevice.
U razgovoru za „Dnevni avaz", Bašić je otvoreno govorio o različitim aspektima svog rada — od televizijske popularnosti, preko povratka na pozorišnu scenu, do profesorskog angažmana na Akademiji scenskih umjetnosti.
Popularnost i kvalitet nisu suprotstavljeni
Na pitanje da li mu je popularnost stečena televizijom bila teret za ozbiljniju glumačku karijeru, Bašić je bio jasan: ne razumije tu podjelu. „Glumci i glumice se bore za publiku. Sve što stvaraju, stvaraju radi publike. Šta će publika prihvatiti a šta ne, ne vjerujem da mi imamo kontrolu nad tim", rekao je, dodajući da je publika nepredvidljiva i da se i sami glumci ponekad iznenade njenim reakcijama.
Kao primjer naveo je Harvija Kajtela, glumca koji je igrao u gotovo svim nagrađivanim filmovima, ali ga je publika prepoznala tek nakon glavne uloge u kultnom filmu „Loš poručnik" iz 1992. godine, u režiji Alberta Ferare. Tek tada su, prema Bašićevim riječima, zamijećeni i svi njegovi raniji radovi.
Povratak pozorištu i san o Šekspiru
Bašić se ponovo vraća pozorišnoj sceni kroz predstavu „Galeb". Na pitanje o ulozi koju bi još volio odigrati, odgovorio je da svaki glumac želi da karijeru završi Šekspirom — ulogom kralja Lira, baš kao što je za svaku glumicu vrhunac da odigra Lejdi Magbet.
Nove generacije i strast prema igri
Kao profesor na Akademiji scenskih umjetnosti, Bašić svakodnevno radi s mladim glumcima. Podjelu na „stare" i „nove" generacije ne prihvata. Svi koji se bave ovim poslom, kaže, čine to iz neobuzdane potrebe za igrom, u ime lijepog, dobrog, poučnog i zabavnog.
Na pitanje šta mu je najveća nagrada u karijeri, nije izdvojio ni aplauz, ni kritiku, ni prepoznavanje na ulici. „Najveća nagrada mi je kad vidim da neko od studenata s kojima sam sarađivao, lijepo i dobro živi od glumačkog poziva. Ako sam i jedno jedino zrno doprinio tome, radostan sam", rekao je Bašić, dodajući da ga posebno raduje kada ga prepoznaju mlađe generacije koje su odrasle uz njegove glumačke radove.
Govoreći o tajni prepoznatljivih uloga, Bašić smatra da odgovor treba tražiti kod publike, a ne kod glumca. Glumci stvaraju u dobroj vjeri da će ih publika prepoznati, ali rijetkima se posreći. Mnogim glumcima, kaže, prođe čitava karijera a ostanu neprepoznati, što ne mora značiti da su loši — više govori o nepredvidljivosti publike.
