Šest godina od smrti Nedžada Imamovića, muzičara i čuvara sevdalinke
Na današnji dan 2020. godine preminuo je Nedžad Imamović, sarajevski muzičar, interpretator, kompozitor i aranžer, sin Zaima Imamovića. Karijeru je započeo 1965. godine, decenijama svirao u Narodnom orkestru RTV Sarajevo, a s ocem je 1983. snimio ploču dueta „Stara staza“.
Šest godina prošlo je od smrti Nedžada Imamovića, jednog od najsvestranijih bosanskohercegovačkih muzičara – pjevača, kompozitora, aranžera i interpretatora, a ujedno i sina legendarnog Zaima Imamovića. Umro je 14. novembra 2020. godine.
Muzika kao sudbina
Sarajlija, rođen 1948. godine, u muziku je ušao kao sedamnaestogodišnjak – 1965. godine. Prvi instrument bio mu je klarinet, zatim su došli bubnjevi i gitara, s kojima je svirao u pop i rock sastavima, ali i u narodnim orkestrima. Posljednjih godina šezdesetih postao je član Narodnog orkestra Radio-televizije Sarajevo kao bas gitarista, dok je istovremeno gradio i pjevačku karijeru snimajući narodne pjesme na pločama i CD-ima.
O tome kako se našao u muzici imao je jednostavno objašnjenje: u kući Imamovića, govorio je, pjevalo se i sviralo od dana kada se rodio, a ko odrasta u takvom okruženju, tome muzika uđe u dušu, u srce i pod kožu. Javnost je, dodavao je, bila znatiželjna kako pjeva sin Zaima Imamovića, pa je bilo samo pitanje vremena kada će i sam zapjevati.
Znalac narodne muzike
Festivalska scena poznavala ga je u tri uloge – kao izvođača, autora tekstova i kompozitora, a sevdalinka mu je bila najbliža. Smatran jednim od najpotpunijih poznavalaca narodne muzike u Bosni i Hercegovini, bio je dio najvažnijih projekata iz te oblasti u bivšoj Jugoslaviji.
Posvećenost sevdalinci tumačio je kratko: „Sevdah je u svakom slučaju ljubav, bilo prema ženi ili cvijeću, prema rijeci ili gradu. To je događaj koji čovjek osjeća u duši.“
Duet s ocem i posljednji osmijeh
Među svim snimcima najdraža mu je bila ploča „Stara staza“ iz 1983. godine – zbirka dueta koju je snimio sa svojim ocem Zaimom. Nakon što je Zaim umro, Nedžad se često vraćao jednoj slici iz bolnice Koševo: pojačao je radio da zajedno čuju „Evo ovu rumen ružu“, pjesmu koja je obilježila očevu karijeru, i tada je vidio njegov posljednji osmijeh.
Devedesetih godina, tačnije od 1990., Imamović je imao vlastiti studio i bio producent za narodnu muziku na Radio-televiziji Bosne i Hercegovine. Ni odlazak u penziju nije ga udaljio od muzike – producirao je mlađe izvođače i angažirao se na zaštiti autorskih prava.
Treća generacija Imamovića
Muzičku nit porodice nastavio je njegov sin Damir, kojeg je Nedžad zvao Dado. Na sinov savremeni pristup sevdalinci gledao je s ponosom i zadovoljstvom: u njemu je, govorio je, nešto od djeda i nešto od oca, ali je Damir ipak svoj – i kad pjeva i kad svira. Najvećim uspjehom smatrao je to što je Damir za sevdalinku pridobio svoju generaciju, jer je to, prema njegovim riječima, znak da će se ona pjevati i u budućnosti. Dobrim znakom smatrao je i to što ga stranci vole i cijene.
Stajao je uz sina i ostale mlade pjevače sevdalinke s jasnim stavom: razlika između starih i novih interpretacija mora i treba da postoji, jer se svi prilagođavamo vremenu u kojem živimo. Mladi, govorio je, razumiju i vide vrijednost naše pjesme, samo je doživljavaju na svoj način i u novom aranžmanu.
Doprinos Nedžada Imamovića očuvanju i opstojnosti sevdalinke osigurao mu je trajno mjesto u historiji bosanskohercegovačke kulture i tradicije.
