Stručnjaci prvi put nakon dvije decenije redefinisali disleksiju — IQ testovi više nisu ključni

Prvu izmjenu definicije disleksije nakon više od dvije decenije stručnjaci ocjenjuju kao izuzetno važnu — jer od toga kako se neko stanje definiše zavise dijagnoza, oblik podrške, liječenje i buduća istraživanja.

Disleksija utiče na način na koji mozak obrađuje informacije. Osobe koje imaju ovo stanje često se muče s pamćenjem i razumijevanjem onoga što im se nudi, što za posljedicu ima probleme s čitanjem, pisanjem i izgovaranjem.

IQ testovi više nisu mjerilo

Rad s novom definicijom objavljen je u časopisu Annals of Dyslexia. Potpisali su ga istraživači iz Sjedinjenih Američkih Država, a u izradi su učestvovali brojni međunarodni stručnjaci — više od 15 njih — uz uključivanje najnovijih saznanja o prirodi disleksije.

Najveća promjena odnosi se na IQ testove, koji više ne ulaze u proces dijagnoze. Do sada je za potvrdu disleksije bila neophodna razlika od 15 poena između rezultata testa čitanja i standardiziranog testa inteligencije — na taj način se provjeravalo da li je čitanje osobe znatno slabije nego što bi se očekivalo s obzirom na njenu inteligenciju.

„Bilo je mnogo djece koja su bila blizu te definicije, ali su propustila razliku od 15 poena za jedan jedini poen“, objasnio je edukacijski psiholog R. Malatesha Joshi s Texas A&M Univerziteta.

Timim testovima dijete koje je na oba iskazivalo loše rezultate moglo je ostati neprepoznato. Njihovim isključenjem nova definicija trebalo bi da obuhvati veći broj osoba kojima je podrška potrebna. To, naravno, ne znači da se gleda samo jednokratni rezultat — bitno je i kako osoba čita i piše kroz duži period i nakon podučavanja. Autori ističu da su procjene čitanja same po sebi dovoljno korisne i da inteligencija u dijagnozi više nije potrebna.

„Pošto je definicija toliko naglašavala IQ testove, svaka država i škola koristila ih je za dijagnozu, i nadam se da će to biti jedna od velikih promjena koje ćemo vidjeti“, kazao je Joshi.

Šire razlozi i drugi jezici

Šire gledano, nova definicija otvara i pitanje uzroka. Ranije smjernice govorile su da je disleksija „neurobiološkog porijekla“ — to ostaje, ali dokument sada uz okolinu spominje i genetske faktore.

Veći značaj dat je istraživanjima iz zemalja gdje engleski nije prvi jezik. Engleski je, naime, po tome koliko je teško povezati slova i glasove pravi izuzetak — dovoljno je pogledati riječi „cough“, „rough“ i „plough“, koje se izgovaraju sasvim različito — pa to mora biti uzeto u obzir kada se disleksija procjenjuje u drugim jezicima.

„Ako pogledate odbor Međunarodne asocijacije za disleksiju 2002. godine, tu je mnogo cijenjenih osoba, i svaka od njih je bijeli muškarac, s izuzetkom jedne žene“, rekao je Joshi. „Od 2002. imamo nova istraživačka otkrića o disleksiji u jezicima poput kineskog, japanskog, hebrejskog i arapskog.“

Rana podrška kao prioritet

Posebno se naglašava rana intervencija: što se disleksija prije otkrije i specijalizovana podrška ranije uspostavi, ishod je bolji. Kasniji početak govora ili poteškoće s govorom mogu biti signali disleksije, ali ih ni u kom slučaju ne treba shvatiti kao garanciju da dijete ima ovo stanje.

„Postoje naznake da dijete ima disleksiju i prije nego što uđe u učionicu“, rekao je Joshi, dodajući da postoje specifične obuke koje se mogu primijeniti rano, kao i određeni aspekti u učionici na koje treba više obraćati pažnju.

Nova definicija ima savjetodavni, a ne obavezujući karakter, no autori se nadaju da će uticati na škole, zdravstvene radnike i vlade te tako poboljšati pomoć osobama s disleksijom.

„Prethodna definicija bila je dobra definicija, zasnovana na tadašnjim istraživanjima, ali mislim da su neke od najvećih slabosti bile naglasak na funkciji mozga i činjenica da se uglavnom oslanjala na engleski ili zapadnoevropske alfabetske sisteme pisanja“, rekao je Joshi. „Ovo zaslužuje pažnju jer nije bilo ažuriranja od 2002. godine.“