Adi Pandžić: 3D printanje u medicini je velika prilika, ali država ne prepoznaje potencijal

Adi Pandžić, inženjer mašinstva i doktor tehničkih nauka, docent na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, jedan je od pionira 3D printanja u Bosni i Hercegovini. Razvija industrijske i medicinske projekte, uključujući modele ljudske lobanje, proteze i dijagnostičke fantome. Bez ozbiljne državne podrške, on i njegove kolege sami finansiraju inovacije.

„Još od osnovne škole sam bio znatiželjan i volio eksperimentisati, praviti razne stvari. Kao dijete u ratu i poslije rata, nismo imali igračke, pa smo ih sami pravili. Ta strast prema kreiranju nastavila se kroz srednju školu i dovela me do Mašinskog fakulteta", priča Pandžić. Tokom studija izdvojio se radom na ozbiljnim projektima, a 2014. godine je preko profesora Hazima Bašića povezan s Tarikom Kadrispahićem, koji je fakultetu poklonio 3D printer. „To je bila ljubav na prvi pogled, jer ova tehnologija omogućava da pretvoriš svoje ideje u stvarnost", kaže Pandžić.

Od igračaka do medicine

Danas 3D printanje u BiH više nije samo igra. „Još uvijek neki misle da je to za igračke, ali sve više kompanija traži ove usluge. Pomažem im da uspostave tehnologiju u svojim firmama jer vide prednosti, naročito u brzini izrade prototipova i pojedinačnih dijelova koji se teško nabavljaju", kaže Pandžić. Pored industrijskih primjena, već više od pet godina s kolegom Merimom Jusufbegovićem radi na upotrebi 3D printanja u medicini, gdje su realizovali brojne projekte koji direktno pomažu pacijentima i edukaciji ljekara.

Među projektima su izrada kalupa za rješavanje kranijalnog defekta, printani model temporalne kosti za edukaciju hirurga u saradnji s ASA bolnicom, te proteze za žene oboljele od raka dojke. „Jedna proteza košta preko 250 KM, a mi ih izrađujemo besplatno. Pokušali smo dobiti podršku od institucija, ali bez uspjeha", ističe Pandžić. Najkompleksniji projekt dosad bila je izrada antropomorfnog dijagnostičkog fantoma — 3D printane dječije lobanje za potrebe kompjuterizovane tomografije, što je rezultiralo smanjenjem zračenja djece tokom CT snimanja za više od 40%.

„Najveći izazov je što nemamo adekvatnu tehničku opremu, jer država ne ulaže u ove tehnologije koliko bi trebala. To nas primorava da rješavamo probleme na teži način, ali nas i tjera na inovacije", objašnjava Pandžić. „Svi pričaju o inovacijama, ali nema strateškog plana na nivou države ni planskih ulaganja. Kad završimo projekte, svi bi da dođu i da se slikaju."

Pored akademskog rada, Pandžić aktivno dijeli svoje znanje besplatno putem društvenih mreža, posebno se obraćajući mladim inženjerima, studentima i srednjoškolcima kojima daje savjete za odabir studija, učenje i karijeru.