Adi Pandžić: 3D printanje u medicini je velika prilika, ali država ne prepoznaje potencijal

Kad je Adi Pandžić kao dječak u ratnom Sarajevu od ostataka pravio vlastite igračke, nije mogao ni slutiti da će ga upravo ta potreba da stvara rukama odvesti do jedne od najnaprednijih tehnologija današnjice. Danas je ovaj docent na Mašinskom fakultetu u Sarajevu, inženjer mašinstva i doktor tehničkih nauka, među prvima u zemlji koji ozbiljno primjenjuju 3D printanje — od industrije do operacione sale.

Put od znatiželje do laboratorije

Pandžić kaže da je strast za eksperimentisanjem nosio još iz osnovne škole i da ga je upravo ona usmjerila ka Mašinskom fakultetu. Već tokom studija privukao je pažnju profesora Hazima Bašića, koji ga je 2014. upoznao s Tarikom Kadrispahićem. Kadrispahić je posjedovao 3D printer koji nije bio u aktivnoj upotrebi i ponudio ga fakultetu. Za Pandžića je to bio prekretni trenutak: „Ova tehnologija omogućava da pretvoriš svoje ideje u stvarnost", prisjeća se.

Industrija otkriva prednosti

Iako poneko i dalje smatra 3D printanje igračkom, Pandžić primjećuje rastuće interesovanje bh. kompanija. Sve više firmi traži pomoć u uvođenju ove tehnologije, pogotovo kada je riječ o brzoj izradi prototipova ili pojedinačnih dijelova koje je teško nabaviti klasičnim putem. On im pomaže da uspostave vlastite kapacitete.

Medicina bez državnog novca

Zajedno s kolegom Merimom Jusufbegovićem, Pandžić već više od pet godina primjenjuje 3D printanje u medicini. Realizovali su projekte poput izrade kalupa za sanaciju kranijalnih defekata, modela temporalne kosti za obuku hirurga u saradnji s ASA bolnicom, te proteza za žene koje su se borile s rakom dojke. Jedna takva proteza na tržištu košta preko 250 KM, dok ih ovaj tim izrađuje besplatno — pokušaji da se za to osigura institucionalna podrška ostali su bez rezultata.

Najsloženiji poduhvat bila je izrada antropomorfnog dijagnostičkog fantoma — dječije lobanje izrađene 3D printanjem za potrebe CT snimanja. Rezultat je smanjenje doze zračenja kod djece za više od 40 posto.

Država gleda sa strane

Pandžić ističe da je ključni problem nedostatak opreme jer institucije ne ulažu dovoljno u nove tehnologije. To njegov tim prisiljava da traži zaobilazna rješenja, ali ih istovremeno podstiče na inventivnost. „Svi pričaju o inovacijama, ali nema strateškog plana na nivou države ni planskih ulaganja. Kad završimo projekte, svi bi da dođu i da se slikaju", kaže.

Osim akademskog rada, Pandžić besplatno dijeli znanje na društvenim mrežama, gdje se posebno obraća studentima, mladim inženjerima i srednjoškolcima — savjetujući ih o izboru studija, učenju i izgradnji karijere.