Ćelije vaše bake možda žive u vašem tijelu: šta je mikohimerizam i zašto mijenja razumijevanje ljudskog identiteta

Još 1893. godine, njemački patolog Georg Schmorl uočio je nešto neočekivano: ćelije fetalnog porijekla u plućima žena koje su preminule tokom trudnoće. Bio je to prvi dokumentovani slučaj pojave koja će mnogo kasnije dobiti ime — mikohimerizam. Riječ je o procesu u kojem ćelije jedne osobe prelaze u tijelo druge i tamo nastavljaju živjeti, ponekad decenijama.

Trebalo je čitavo stoljeće da nauka shvati koliko je ta pojava rasprostranjena i koliko dalekosežne posljedice može imati. Zahvaljujući napretku tehnologije koja omogućava proučavanje tkiva na ćelijskom nivou, istraživači su posljednjih decenija počeli otkrivati zapanjujuće primjere mikohimerizma.

Baka, blizanac, donor — ćelije putuju

Tokom trudnoće, ćelije se razmjenjuju između majke i fetusa. To znači da u vašem tijelu mogu živjeti ćelije vaše majke — ali i vaše bake, jer su njene ćelije mogle preći u vašu majku dok je ona bila u maternici. Postoje i drugi putevi: blizanac koji bude apsorbovan u maternici može ostaviti genetski trag u tijelu preživjelog brata ili sestre. U jednom zabilježenom slučaju, muškarac koji je primio transplantaciju koštane srži završio je s DNK donora u svojoj krvi i sjemenu.

Knjiga koja otvara nova pitanja

Ove i mnoge druge primjere istražuje francuska autorka i novinarka Lise Barnéoud u knjizi „Hidden Guests: Migrating Cells and How the New Science of Microchimerism Is Redefining Human Identity", objavljenoj 2025. godine u izdanju Greystone Books. Knjiga je uvrštena na uži izbor za nagradu Royal Society Trivedi Science Book Prize za 2026. godinu.

Barnéoud je za portal Live Science ispričala kako je na temu mikohimerizma naišla dok je pisala prethodnu knjigu o vakcinacijama. Istraživala je kako zapravo funkcioniše imuni sistem i tražila primjere koji pobijaju uvriježenu sliku o imunitetu kao vojsci koja patrolira tijelom i izbacuje sve strano. Trudnoća je jedan od očiglednih protuprimjera — tijelo toleriše fetus koji je genetski upola različit. Drugi je mikrobiota — bakterije, virusi i gljivice koje ne samo da tolerišemo, nego su nam neophodne. Treći primjer bio je upravo mikohimerizam.

Ćelije koje nisu puki putnici

Ono što je Barnéoud posebno iznenadilo tokom istraživanja za knjigu jeste otkriće da mikrohimerne ćelije nisu pasivni putnici koji samo lutaju tijelom. One su aktivne — mogu se množiti, proizvoditi proteine, komunicirati s drugim ćelijama i stvarno uticati na fiziologiju organizma, na bolje ili na gore.

Među ključnim saznanjima do kojih je došla tokom pisanja jeste i to da posteljica nije tako nepropusna barijera kakvom se često smatra, da imuni sistem nije tako netolerantan kako se dugo vjerovalo, te da možemo naslijediti ćelije od vlastite djece — svojevrsno obrnuto nasljeđivanje.

Zašto je nauka toliko dugo čekala

Iako je prvi slučaj dokumentovan prije više od jednog stoljeća, razumijevanje mikohimerizma napredovalo je sporo. Barnéoud ističe da su za to postojali višestruki razlozi. Prije svega, tehnologija — proučavanje mikrohimernih ćelija zahtijeva alate sposobne za analizu tkiva na ćelijskom nivou, a takvi instrumenti postali su dostupni tek relativno nedavno. Drugi razlog leži u tome što mikohimerizam zadire u više naučnih disciplina istovremeno — imunologiju, genetiku i evoluciju — što je otežavalo sistematičan pristup istraživanju.