Močvare upijaju ugljik četiri puta brže od drveća, tvrde iz WWT-a povodom 80 godina rezervata Slimbridge

Prašume se najčešće spominju kao ključni saveznik u borbi protiv klimatskih promjena, ali naučnici sve više ukazuju i na močvare. Prema podacima dobrotvorne organizacije Wildfowl and Wetlands Trust (WWT), slane močvare, mangrovi i vlažna staništa mogu apsorbirati ugljik "četiri puta brže od drveća".

WWT ovih dana obilježava 80 godina od osnivanja svog prvog rezervata ptica močvarica u Slimbridgeu, u grofoviji Gloucestershire. Povodom jubileja, rukovodstvo organizacije apeluje da se širom svijeta obnovi milion hektara močvara.

"One podižu raspoloženje, ublažavaju poplave, pročišćavaju vodu i nevjerovatna su staništa. Ali izgubili smo 85 posto svjetskih močvara", izjavila je Sarah Fowler, direktorica WWT-a.

Pionir zaštite prirode

Priča o Slimbridgeu počinje u novembru 1946. godine, kada je prirodnjak Peter Scott došao na močvarno područje uz rijeku Severn. Privukle su ga hiljade gusaka i labudova koji su iz ruske Arktika dolazili prezimiti na lokalne blatne plićake i močvare. Oduševljen prizorom, Scott se nastanio u maloj kućici, a kasnije sagradio kuću na samom jezeru, s velikim prozorom za posmatranje ptica. Kopao je jezera i kanale, gradio zaklone, pa čak i torniće za neometano posmatranje ptica.

"On je zaista bio pionir u zaštiti prirode", rekao je Chris Moore, historičar Slimbridgea i autor knjige o Scottu i rođenju moderne zaštite prirode. Osim što je stvarao utočišta za ugrožene vrste, Scott je predvodio borbu protiv komercijalnog lova na kitove, vodio neke od prvih BBC-jevih emisija o prirodi koje su prenošene uživo iz Slimbridgea i pomogao u osnivanju WWF-a, Svjetskog fonda za prirodu. Godine 1973. postao je prva osoba koja je dobila vitešku titulu za rad na zaštiti prirode.

"Scott je govorio o utjecaju čovjeka na prirodni svijet mnogo prije nego što smo počeli govoriti o klimatskim promjenama i globalnom zagrijavanju. David Attenborough nazvao ga je svecem zaštitnikom očuvanja prirode i mislim da je to više nego zasluženo", dodao je Moore.

Spašena havajska guska

Jedan od Scottovih najambicioznijih projekata bilo je spašavanje havajske guske Nēnē, vrste jedinstvene za pacifička ostrva, koju su teško pogodile izgradnja puteva i urbanizacija. Do 1949. ostalo je jedva 24 ptice. Scott je čuvši za njihovu sudbinu zatražio od havajskih vlasti da pošalju nekoliko gusaka u Slimbridge, gdje ih je ručno odgajao.

"Nažalost, poslali su nam dvije ženke", uz smijeh se prisjeća Enid Cole, volonterka WWT-a u Slimbridgeu. Kasnije se izleglo devet pilića, koji su uspješno odgojeni do odrasle dobi. Danas u svijetu ima više od 3.000 gusaka Nēnē, a većina ih mirno živi na havajskim golf terenima. Nekolicina ih i dalje živi u Slimbridgeu, gdje ih Enid Cole i njene prijateljice svakodnevno hrane salatom.

Timovi u Slimbridgeu tokom osam decenija ručno su odgojili i druge vrste, uključujući običnog ždrala i najrjeđu ronilačku patku na svijetu, madagaskarskog gnjurca. Rad na spašavanju te vrste pokazao je koliko su močvarna staništa zapravo vitalna.

"Shvatili smo da bismo spasili tu vrstu, moramo vratiti močvaru. A da bismo vratili močvaru, morali smo sarađivati sa cijelom zajednicom na Madagaskaru", objasnila je Fowler.

"Močvare su odlične u upijanju ugljika, poput su mokro tajno oružje", rekao je Ian Hollister, volonter-čuvar rezervata u Slimbridgeu.

Slane močvare "sahranjuju" ugljik

Naučnici procjenjuju da je izgubljeno 85 posto svjetskih močvarnih staništa — isušivana su zbog poljoprivrede, a krčena zbog širenja gradova. Pa ipak, kao što je objasnila Fowler, "40 posto svjetskih vrsta ovisi o močvarnim staništima za preživljavanje".

Ono što je počelo u Slimbridgeu proširilo se na 10 rezervata močvara širom UK-a, a organizacija sada sarađuje s lokalnim vijećima na obnovi močvara, čak i u malim gradskim područjima. Jedan od projekata u Bristolu podrazumijeva mala plutajuća ostrva od močvarnog bilja usidrena u gradskoj luci.

Širom svijeta WWT vodi kampanju za obnovu milion hektara izgubljenih močvara, dijelom kako bi se ugroženim vrstama osigurala sigurna staništa, ali i zato što močvare upijaju ugljik znatno brže od šuma.

"Svaki put kada ih velike plime prekriju, biljke koje su izrasle u slanoj močvari budu zakopane. Te biljke su pune ugljika, pa su ogroman spremnik ugljika", objasnila je Fowler.