Zašto u Francuskoj protestiraju učenici: obećanje o jednakosti koje se ne vidi u svakodnevici

„Sloboda, jednakost, bratstvo“ geslo je koje svako francusko dijete nauči još u školi, dugo prije nego što shvati njegovo značenje. U mišljenju objavljenom na portalu Al Jazeera ističe se da je riječ o moćnom obećanju — ali i da Francuska ima dugu historiju njegovog kršenja.

Povod za raspravu su protesti učenika škola s manjkom resursa u pariskim predgrađima i ruralnim krajevima, koji negoduju zbog nedostatka nastavnika, propadanja školskih zgrada i godina zanemarivanja. Njihovi zahtjevi, kako se navodi, prevazilaze školske klupe — oni dovode u pitanje sistem koji obećava jednake šanse, a mladima ostavlja manje resursa nego drugima.

Pokret je s vremenom privukao podršku radnika, sindikata i drugih prosvjednika te je prerastao u širi sukob oko rasta troškova života, demontiranja javnih službi i povlačenja države iz njenih socijalnih odgovornosti.

Šta kaže ustav

Ustavno obećanje je izričito: Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine uspostavlja jednakost u pravima, dok preambula Ustava iz 1946. obavezuje državu da obezbijedi javno obrazovanje na svim nivoima. Zato se u tekstu postavlja pitanje kako republika može dugoročno tolerisati škole čiji kvalitet zavisi od toga gdje djeca žive i koliko njihove porodice mogu priuštiti.

Kada jednakost postoji u ustavnim tekstovima, a povlači se iz svakodnevnog života, država gubi vjerodostojnost kao garant općeg interesa, upozorava autor.

Podsjetnik na 1789.

Francuska revolucija 1789. srušila je, podsjeća se u tekstu, društveni poredak u kojem je privilegija bila vezana za rođenje. Treći stalež, koji je činio veliku većinu stanovništva, nosio je najveći dio ekonomskog tereta, dok su plemstvo i kler uživali prednosti nedostupne običnim ljudima. Revolucija je pravno ukinula taj sistem i jednakost građana učinila temeljnim principom.

Više od dva vijeka kasnije, kako se navodi, ima nečeg od ponavljanja historije. Francuska vlada nije stari režim, a današnji učenici nisu novi Treći stalež — ali pitanje iz 1789. nikada nije nestalo: šta znači jednakost kada šanse i dalje toliko zavise od prilika u kojima se neko rodi. Nasljedna privilegija je kao pravni princip ukinuta, ali se društvena privilegija može reprodukovati kroz porodično bogatstvo, geografiju, pristup dobrim školama i profesionalne mreže.

Škola kao srž protesta

Upravo zato je škola centralna za aktuelni pokret. Javne škole, stoji u tekstu, oblikuju građane, trebale bi omogućiti socijalnu mobilnost i učiniti zasluge važnijim od porijekla. Kada učenici protestiraju jer njihove škole nemaju nastavnike ni odgovarajuće uslove, oni se suočavaju s neuspjehom institucije koja je trebala jednakost učiniti stvarnom. Sistem koji mladima govori da njihova budućnost zavisi od truda ne može ih, ocjenjuje se, smatrati odgovornima za neuspjeh u školama koje sam nije opremio.

Protest ima duboke korijene u francuskoj historiji, ali ne treba ga svoditi na kulturni stereotip. Riječ je, navodi se, o povratnoj borbi oko autoriteta centralizovane države koja tvrdi da zastupa opći interes. Kao primjer navodi se studentske nemire iz maja 1968, koji su se proširili na cijelu zemlju u krizu u koju su se uključili milioni radnika na štrajku. Taj pokret nije srušio državu, ali je pokazao kako sukob na univerzitetima može izložiti šira pitanja o hijerarhiji, radu i političkom autoritetu.

Godine 2018. pokret Žutih prsluka izrazio je drugačiju, heterogenu pobunu protiv odluka za koje se smatralo da običnim domaćinstvima nameću nesrazmjerne troškove. Ti pokreti nisu zamjenjivi — povezuje ih ponovljeni zahtjev da institucije obrazlože svoj autoritet i ispune svoja obećanja.

Pop-kultura kao jezik protesta

Tokom protesta studentski prosvjednici razvili su i poseban kulturni jezik. Anime, manga, memovi i društvene mreže postali su načini izražavanja solidarnosti i prkosa. Reference na One, Dragon Ball, Avengere, Batmana i druge fiktivne svjetove pojavile su se i na demonstracijama, uz kreativne parole, kostime i vizuelne šale. Takvi simboli omogućavaju mladim demonstrantima da se međusobno prepoznaju, komuniciraju između škola i gradova te izraze kolektivni identitet koji ne zavisi od tradicionalnih političkih organizacija.

Njihov humor, međutim, ne treba miješati s političkom plitkošću. To je jedan od načina da apstraktne ideje o nepravdi, slobodi i solidarnosti postanu opipljive i vidljive — i u Francuskoj i izvan njenih granica.

Odgovor države

Zakonite pritužbe učenika, navodi se na kraju teksta, susrele su se s državom koja je sve sklonija da proteste tretira kao pitanje sigurnosti i da nasilje koristi kao odgovor, umjesto upozorenja na stanje javnih institucija. Sigurnost i javni red postali su, kako se upozorava, izgovor za gušenje neslaganja. Podsjeća se pritom na napade iz 2015. godine, nakon kojih je uvedeno vanredno stanje, čije su mjere 2017. prenesene u obično pravo.

Tako učenici vraćaju nezavršeno pitanje jednakosti u javni život, a država silom suzbija posljedice umjesto da ispravlja uzroke.