COP31 dobija politički prostor za dah, ali prijetnja i dalje raste

Klimatski pregovori COP31 dobili su nešto što njihovi delegati jedva da su očekivali — malo političkog prostora za odahnuće. Ponovni izbor Luiza Inácija Lule da Silve u drugom krugu predsjedničkih izbora u Brazilu značajan je iz više razloga. Pobjeda njegova protivnika Flávia Bolsonara označila bi opasno povlačenje od demokratije, a njegova politika deregulacije u oblasti životne sredine predstavljala bi katastrofu za Amazon.

Slično tome, uspjeh demokrata na prijelaznim izborima u SAD oslabio je razorni uticaj Donalda Trumpa. Ako demokrati osvoje Bijelu kuću 2028. godine, SAD bi se trebale vratiti u proces Ujedinjenih nacija na vrijeme za COP34.

Upozorenje generalnog sekretara UN

Uprkos nešto povoljnijoj diplomatskoj slici, nivo prijetnje i dalje je visok i raste. António Guterres, koji se na svom posljednjem COP-u pojavljuje kao generalni sekretar UN, uputio je sažetu poruku da je „vrijeme odluke ili propasti". Najnovije analize pokazuju zagrijavanje od 2,7 stepeni Celzijusa do kraja stoljeća — daleko iznad cilja od 1,5 stepeni utvrđenog Pariskim sporazumom. Vlade se, navodi se, nalaze pred još jednim ključnim trenutkom: okretanjem od fosilnih goriva još uvijek mogu izbjeći najopasnije posljedice.

Prisustvo lidera, međutim, ne odražava ozbiljnost situacije. Iz grupe G7 samo je britanski lider Andy Burnham došao u Tursku, dok su francuski i njemački lideri odabrali samit Evropske unije u Dublinu. Prošle sedmice bijes su izazvali i lideri zemalja domaćina: turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan javno je hvalio naftne rezerve svoje zemlje, dok australski premijer Anthony Albanese u svom govoru nije spomenuo fosilna goriva.

Zelena tranzicija bez alternative

Upozorenja o rastućim rizicima, bezprecedentnoj vrućini i katastrofama poput kolapsa glečera na granici Nepala i Tibeta u avgustu mogu stvoriti osjećaj paralize ili nerealnosti. Međutim, uprkos svim manjkavostima, klimatski proces UN-a ostaje ključan — ne postoji drugi mehanizam za posredovanje globalne zelene tranzicije.

Ujedinjeno Kraljevstvo ima dodatne razloge za ozbiljnost. Burnham je imenovao Madeleine Alessandri savjetnicom za klimatsku sigurnost, dok je odbacivanje cilja neto nule od strane Kemi Badenoch, kako se navodi, potkopalo važni konsenzus među strankama. Vlada uskoro mora odlučiti o naftnom i gasnom polju Rosebank, pri čemu se upozorava da bi ekonomska šteta od ugljeničnog zagađenja nastalog proizvodnjom nafte i gasa premašila sve koristi. Od vlada zemalja znatno siromašnijih od britanske, navodi se dalje, ne može se očekivati da odustanu od uglja i nafte dok bogate zemlje nastavljaju ulagati u njih.

Šta se odlučuje ove sedmice

Ove sedmice trebala bi biti usvojena rezolucija o tome da 35 posto svjetske energije do 2035. godine dolazi iz električne energije — ako se prevladaju prigovori proizvođača fosilnih goriva. Poziva se i na otpor pokušajima podrivanja rada Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC), koji pruža naučnu osnovu cijelog procesa, te na hitno povećanje odgovornosti u klimatskim finansijama, jer siromašne zemlje ne mogu beskonačno trpiti odlaganja.

Velika većina svjetske javnosti prepoznaje prijetnju od globalnog zagrijavanja i želi akciju vlada. To zahtijeva hrabrost i liderstvo, priznaje se, jer ljudi mogu podržavati zelenu tranziciju u apstraktu, a biti otporniji na promjene koje direktno utiču na njihove živote. Ipak, zagovornici bržeg odustajanja od fosilnih goriva, na COP31 i na nacionalnom nivou, mogu ojačati činjenicom da su svijest i podrška javnosti porasli — oni su, stoji u zaključku, na strani budućnosti, dok su njihovi protivnici zaglavljeni u prošlosti.