Voyager 1 dosegnut će udaljenost od jednog svjetlosnog dana od Zemlje

Nakon gotovo pola vijeka ljeta kroz svemir, NASA-ina sonda Voyager 1 postiže novu simboličnu granicu: 18. novembra u 5:16:07 po istočnom vremenu bit će toliko daleko od Zemlje da svjetlosti treba puna 24 sata da pređe taj put. Voyager 1 je već sada najudaljeniji objekat koji je ljudska ruka ikada poslala u svemir.

Sonda je lansirana u septembru 1977. godine, a do tog trenutka će putovati tačno 49 godina, dva mjeseca i 11 dana. Kreće se brzinom od skoro 61.000 kilometara na sat i nalazi se na oko 26 milijardi kilometara od naše planete. Uprkos tim brojkama, naučnici podsjećaju da je ta brzina zanemariva u svemirskim razmjerima.

„Voyager 1 i Voyager 2 nadilaze generacije. Njihovi podaci su i dalje relevantni, a oni sami su još uvijek tamo, krećući se u nepoznato", rekao je za Live Science Paskal Li (Pascal Lee), planetarni naučnik iz SETI instituta, koji je kao član tima NASA-ine Laboratorije za mlazni pogon (JPL) radio na Voyageru 2 prilikom preleta Neptuna 1989. godine.

Napustila je heliosferu, ali ne i Sunčev sistem

Iako je Voyager 1 još 2012. prošao kroz heliosferu — balon plazme koji Sunce duva u svemir i koji planete štiti od kosmičkog zračenja — letjelica je i dalje pod gravitacionim uticajem Sunca, koji seže iza Ortovog oblaka, ogromne sferne ljuske ledenih tijela koja okružuje Sunčev sistem. Prema NASI, sondi će trebati oko 300 godina samo da dođe do unutrašnje ivice tog oblaka, a možda i 30.000 godina da ga potpuno preleti.

Na sadašnjoj putanji Voyager 1 će za oko 40.000 godina proći na 1,7 svjetlosnih godina od slabe zvijezde Gliese 445 i tada će joj biti bliže nego Suncu. Najbliži zvjezdani sistem, Proxima Centauri, udaljen je 4,24 svjetlosne godine — više od 1.500 puta dalje od pozicije na kojoj će se sonda naći 18. novembra.

Njen blizanac Voyager 2, lansiran iste godine, izabrao je drugu rutu kako bi posjetio Jupiter i Saturn, a potom Uran i Neptun. On se trenutno nalazi u međuzvjezdanom prostoru na oko 13 milijardi milja od Zemlje, a vlastitu granicu od jednog svjetlosnog dana dosegnut će u novembru 2035. godine, prema NASI.

Razgovor u trajanju od dva dana

Prelazak granice od jednog svjetlosnog dana ne mijenja način komunikacije, ali zahtijeva strpljenje. NASA sa sondom komunicira radio signalima, koji putuju brzinom svjetlosti — signalu iz Zemlje treba 24 sata da stigne do Voyagera 1, a odgovoru još toliko za povratak.

„Ako želite reći 'zdravo' Voyageru, pošaljete poruku i onda odđete kući i čekate dva dana prije nego što konačno dobijete odgovor", izjavila je Suzan Dod (Suzanne Dodd), upravnica projekta Voyager u JPL-u.

Pola vijeka provedenih u svemiru i sve veća udaljenost od Sunca ostavljaju posljedice i na samu sondu. Pošto je sunčeva svjetlost u spoljašnjim dijelovima Sunčevog sistema preslaba za solarne panele, Voyager 1 se oslanja na nuklearne baterije koje toplotu od prirodnog raspada plutonijuma pretvaraju u električnu energiju. Taj se izvor postepeno gasi, pa NASA postepeno isključuje neesencijalne instrumente kako bi sačuvala preostalu energiju i misiju produžila što je više moguće. Keli Peri (Kelly Perry), inženjerka sistema podataka na programu Voyager u JPL-u, izjavila je za Live Science da prioritet tima ostaje isti: „održati letjelicu u pogonu što je duže moguće." Svaka je od letjelica lansirana s po 10 naučnih instrumenata; danas su aktivna samo dva na Voyageru 1 i tri na Voyageru 2.

Šta su nas naučili Voyageri?

Prije lansiranja Voyagera, spoljašnji Sunčev sistem bio je uglavnom magla teleskopskih nagađanja. Blizanci su iskoristili rijetku planetsku konfiguraciju koja se dešava samo jednom u 176 godina, koristeći gravitaciju džinovskih planeta da se katapultiraju naprijed. Zajedno su otkrili 23 mjeseca širom spoljašnjeg Sunčevog sistema, razotkrili slabašne prstenove oko Jupitera i snimili prve detaljne atmosferske profile Saturna, Urana i Neptuna.

Dali su i prve detaljne poglede izbliza Jupiterovog mjeseca Europe, pretvorivši našu percepciju tog svijeta iz mutne tačke u iznenađujuće glatko, geološki mlado tijelo — danas jednog od glavnih kandidata za pronalazak vanzemaljskog života. Među upadljivijim otkrićima, Voyager 1 je 1979. godine snimio aktivne vulkane na Jupiterovom mjesecu Iou — prvi put da su aktivni vulkani viđeni na nekom svijetu izvan Zemlje.

Voyageri su utrli put kasnijim misijama poput Galilea i Cassinija, a njihova su mjerenja pokazala i da je međuzvjezdani prostor dinamičan i složen — a ne prazan vakuum.

„Nismo imali pojma kako izgledaju. A onda su, odjednom, to postala mjesta koja možemo mapirati, koja možemo zamisliti da istražujemo, na koja slijećemo… postala su mjesta", rekao je Paskal Li, dodavši da nas ova letjelica, „ako išta, podsjeća na ogromnost prostora i vremena, i na to da je ovaj svemirski brod samo zrnce prašine koje se jedva izvuklo iz Sunčevog sistema".