Optužbe protiv Walliamsa potakle zahtjeve za stepenovanu dob pristanka

Optužbe protiv Russella Branda i, u zasebnom slučaju, Davida Walliamsa, koji ih negira, otvorile su raspravu o tome da li su 16- i 17-godišnjaci dovoljno zaštićeni od seksualnog iskorištavanja od strane starijih odraslih osoba. Aktivisti, uz podršku dijela zastupnika Laburističke stranke, zagovaraju takozvanu stepenovanu, odnosno graduiranu dob pristanka.

Claire Waxman, komesarka za žrtve za Englesku i Vels, pozvala je na „ozbiljne razgovore“ o mogućoj izmjeni zakona.

Šta znači stepenovana dob pristanka

Charlotte Proudman, advokatica specijalizirana za pravo u oblasti nasilja nad ženama i djevojčicama, objašnjava da bi po ovom modelu zakon uzimao u obzir razliku u godinama između seksualnih partnera, umjesto da 16. godinu tretira kao trenutak od kojeg dijete može zakonito pristati na seksualne odnose s osobom bilo koje dobi. Prema njenim riječima, veza između 16-godišnjaka i 18-godišnjaka suštinski se razlikuje od odnosa između 16-godišnje djevojke i 50-godišnjeg muškarca.

Pritom 16-godišnjak ne može kupiti alkohol ni cigarete, dok neko decenijama stariji može s njim zakonito imati seksualni odnos. Proudman smatra da zakon ne prepoznaje dovoljno neravnotežu moći između djece i znatno starijih odraslih, posebno kada su u igri grooming, finansijska zavisnost, status poznate osobe ili emocionalna manipulacija.

Prelazak na stepenovani pristanak, kaže, prebacio bi odgovornost na stariju odraslu osobu, umjesto da se od tinejdžera koji podnosi prijavu traži da dokazuje grooming, prisilu ili iskorištavanje. Ne radi se o uskraćivanju seksualne autonomije mladima, navodi Proudman, nego o tome da se pristanak razumije u kontekstu dobi, zrelosti, ranjivosti i moći.

Prijedlog kampanje

Jedna od kampanja predlaže da bude krivično djelo kada 16- ili 17-godišnjak pristane na seksualni odnos s osobom koja je više od tri godine starija. Osnivačica kampanje Layla Stone navodi primjer: veza dvoje tinejdžera bliskih godina ostala bi zakonita, dok bi odnos između 16-godišnjaka i 35-godišnjaka bio zabranjen.

Stone ističe da svi ostali pravni okviri 16- i 17-godišnjake tretiraju kao djecu, pa kampanja traži da ih zakon kao djecu prepoznaje i štiti u svim oblastima. Upozorava i na „ogromnu neravnotežu moći“ između 16-godišnjaka koji živi s roditeljima i 21-godišnjaka koji ima novac i samostalnost.

Kako to rješavaju druge zemlje

Zakonska rješenja u svijetu su složena i raznolika. Neke zemlje imaju dodatne zaštitne mjere za 16- i 17-godišnjake. Kanada, naprimjer, razliku u godinama prepoznaje kao faktor pri utvrđivanju iskorištavanja u toj dobnoj skupini, dok za 14- i 15-godišnjake kanadski zakon kriminalizira svaki seksualni odnos ako je partner stariji pet ili više godina.

Stručnjaci traže dokaze

Profesor Roger Ingham, direktor Centra za istraživanje seksualnog zdravlja na Univerzitetu u Southamptonu, pita koji dokazi postoje da takav zakon zaista štiti mlade. Prema njemu, nema čvrstih dokaza da zemlje s različitim dobnim granicama imaju potpuno različite obrasce seksualnog ponašanja ili ishoda, ali priznaje da je na to pitanje teško odgovoriti jer mnogi slučajevi jednostavno ne budu prijavljeni.

Ingham upozorava da bi „petljanje po zakonu“ moglo odvući pažnju od drugih napora, poput boljeg seksualnog obrazovanja, te da postoji rizik da mladi izbjegavaju tražiti savjet o kontracepciji ili drugu podršku ako bi njihova veza bila proglašena nezakonitom.

Dr. Sophie King-Hill, vanredna profesorica na Univerzitetu u Birminghamu koja istražuje seksualno ponašanje djece i mladih, kaže da ljudi „traže rješenja, traže krivce, traže rupe u zakonu“, ali i ona pita gdje su dokazi da to funkcionira. Upozorava da se promjena zakona ne smije pomiješati s rješavanjem problema, jer grooming, prisila, manipulacija i zloupotreba moći ne počinju iznenada sa 16 godina.

King-Hill kaže da razumije odakle inicijativa dolazi i da joj se ne protivi u cijelosti, ali smatra naivnim gledati na nju kao na rješenje za nešto što je u društvu izuzetno složeno. Po njenom mišljenju, takav zakon mogao bi stvoriti lažni osjećaj zaštite kod mladih i odvratiti djecu i mlade od prijavljivanja, jer bi se bojali da su prekršili zakon. Na osnovu svog istraživačkog iskustva upozorava da se ovakve stvari moraju raditi vrlo pažljivo, jer se nenamjerno može pogoršati situacija.