Pejzaži velškog slikara Kyffina Williamsa oživjeli u imerzivnoj postavci u Aberystwythu

Posljednjih godina publika je navikla gledati kako se slike Vincenta van Gogha, Paula Cézannea ili Davida Hockneyja pokreću i plešu po zidovima u velikim imerzivnim spektaklima. Sada je red došao i na Wales: Nacionalna biblioteka Walesa u Aberystwythu otvara postavku „Profiad Kyffin Experience“, posvećenu Sir Kyffinu Williamsu, slikaru čije je ime postalo sinonim za velški pejzaž, naslikan debelim namazima boje nanesenim paletnim nožem, piše The Guardian.

Vrata za javnost otvaraju se u srijedu, 18. novembra. Postavka nije privremena atrakcija – u biblioteci će ostati od tri do pet godina. Ulaz se ne plaća, ali se posjetiocima savjetuje da mjesto osiguraju unaprijed.

Slike koje su izašle iz depoa

Osnovu izložbe čine stotine Williamsovih slika iz depoa biblioteke, koje su sada oživljene animacijom i muzičkom pratnjom. Likovi s njegovih platna – seljaci i ovčarski psi – hodaju kroz oštre, kamenite krajolike, more se razbija po cijelom prostoru, a tamnosivi planinski vrhovi rastu pred očima posjetilaca u trenutku kad sunce nestaje iza horizonta.

Cijela priča ispričana je na dva jezika i raspoređena u tri sobe smještene uz jedan od glavnih ulaza zgrade, odakle se pruža pogled na grad i more. U odnosu na velike postavke posvećene Van Goghu, Cézanneu i Hockneyju, ova je skromnih dimenzija – i upravo zato intimnija, jer unutra istovremeno smije biti najviše deset osoba.

Prva soba služi kao uvod: Williamsov život i put predstavlja operski pjevač Sir Bryn Terfel, koji i sam godinama skuplja slikareva djela. Drugu sobu posjetilac doživljava kako želi – sjedeći ili stojeći – dok ga sa svih strana, od poda do plafona, okružuju brda, more i blokovi boje, a atmosferu upotpunjuje velški gudački trio koji spaja kamernu i folk muziku. Treća soba nudi neobično iskustvo: elektronski prikaz Williamsovog autoportreta koji se može dodirnuti, pa posjetilac rukom osjeti koliko su slikarevi slojevi boje bili debeli. Najgušći dio, kažu, jesu brkovi.

Slika kupljena za 15 funti

Kustosica za umjetnost u biblioteci Morfudd Bevan objašnjava da je cilj projekta dvostruk: dovesti Williamsa, koji je preminuo 2006. godine, pred novu publiku, naročito mlađu, ali i privući tu publiku u samu biblioteku. Williamsa opisuje kao jednog od najvažnijih velških umjetnika, kojeg je obična publika istinski zavoljela. Njegovo slikarstvo, kaže, romantiziralo je Wales, sažimalo značenje te zemlje i izražavalo „hiraeth“ – velšku riječ koja se ne može direktno prevesti, a označava neku vrstu nostalgije za mjestom kojeg više nema, ili ga možda nikad nije ni bilo.

Odnos između biblioteke i slikara traje od 1950. godine. Williams je tada bio nastavnik umjetnosti u Londonu, a biblioteka je od njega za 15 funti kupila uljanu sliku Cadair Idrisa, planine koju Velšani posebno vole. Prema Bevaninim riječima, danas bi za istu sliku trebalo izdvojiti desetine hiljada funti.

Kada se slikar iz Londona vratio na rodni Ynys Môn (Anglesey) na sjeveru Walesa, biblioteka mu je postala redovno odredište. Bevan se sjeća kako bi se u zgradi začuo povik da je Kyffin došao, nakon čega bi se zaposlenici spuštali da s njim sjednu na čaj.

Dvije stotine ulja i više od hiljadu crteža

Nakon njegove smrti cijela zaostavština pripala je biblioteci, koja time drži najveću Williamsovu zbirku na svijetu: 200 uljanih slika, 300 originalnih grafika i preko 1.000 radova na papiru. Sve to leži u depou u podrumu zgrade. Ko želi vidjeti djela, mora se najaviti – može sići u depo ili tražiti da mu se slike donesu u čitaonicu, gdje ih izlažu na štafelajima. U istom depou čuvaju se i lični predmeti umjetnika: njegova paleta, telefon umrljan bojom i čizme u kojima je pješačio velškim brdima i dolinama.

Imerzivna postavka, međutim, zamišljena je tako da sva ta djela izvuče iz podruma i stavi u prvi plan. Dennis Outten, izvršni direktor Focal Studiosa, firme koja je vodila dizajn izložbe, kaže da je najteže bilo prenijeti Williamsove pejzaže na projekciju, a da se pri tome ne izgubi tekstura. Njegov tim je proveo mjesece uz originale iz depoa pokušavajući shvatiti kako publici što vjernije prenijeti energiju slikarevog odlučnog poteza paletnim nožem.

„Osjećali smo pritisak. Želite biti vjerni njegovom životu, njegovom radu, njegovim metodama, a on nije tu da nam da povratnu informaciju“, rekao je Outten.

Neke odluke bile su posebno osjetljive – recimo, na koji način animirati hod Williamsovih seljaka ili u kojim tačno bojama prikazati zalazak njegovog sunca u more. Outten ipak ne sumnja da bi se slikaru dopao razigrani duh izložbe, jer ga pamti kao nestašnog čovjeka, izvrsnog pripovjedača i rođenog edukatora.