Sken mozga u mirovanju mogao bi otkriti rizik od Alzhajmerove bolesti godinama unaprijed

Ista ocjena na testu pamćenja ne znači isti ishod godinama kasnije — jednoj osobi mogla bi se razviti Alzhajmerova bolest, dok druga zadržava bistar um do duboke starosti. Novo istraživanje Stanford Medicine sugerira da se rani trag te razlike može uočiti na snimku mozga čak i dok su pamćenje i mišljenje još potpuno očuvani.

Poređenje „SuperAgera" i oboljelih

Tim istraživača krenuo je od dvije grupe s vrlo različitim sposobnostima pamćenja: 110 osoba s Alzhajmerovom bolešću te 180 odraslih osoba starijih od 75 godina koje su na testovima pamćenja postizale bolje rezultate nego što je uobičajeno za osobe srednjih godina. Osobe s takvim izuzetnim pamćenjem u kasnijoj životnoj dobi naučnici nazivaju SuperAgerima.

Pomoću funkcionalne magnetne rezonance, koja prati promjene u količini kisika u krvi kao neizravnu mjeru moždane aktivnosti, istraživači su analizirali snimke načinjene dok su učesnici ležali mirno. Tražili su moždane regije čiji signali rastu i padaju zajedno. Pokazalo se da su neke veze u prednjem dijelu mozga jače kod SuperAgera, dok su neke veze s insulom, regijom smještenom duboko u mozgu, jače kod osoba s Alzhajmerovom bolešću.

„Ovo sugerira da ranjivost na Alzhajmerovu bolest može biti odražena u tome kako mozak funkcioniše kao međusobno povezan sistem", izjavio je za ScienceAlert Kanhao (Alex) Zhao, postdoktorski istraživač na polju računarske neuronauke na Stanford Medicine i glavni autor studije.

ARC ocjena

Na osnovu tih obrazaca istraživači su razvili takozvani Alzheimer's Resilience–Vulnerability Connectome, ili ARC. Kako je Zhao objasnio, ARC ocjena sažima nalikuje li povezanost mozga pojedinca više SuperAgerima, koji zadržavaju izuzetno pamćenje u starosti, ili osobama s Alzhajmerovom bolešću. Niže ocjene značile su sličnost SuperAgerima, a više sličnost oboljelima.

Metodu su testirali na zasebnom skupu snimki 143 osobe koje su već pripadale jednoj od te dvije grupe, a ona je oko 71 posto njih svrstala u ispravnu grupu.

Šta se dešava godinama kasnije

Ključno pitanje bilo je može li ista ocjena nešto reći o budućnosti osoba čije je pamćenje još netaknuto. Istraživači su izračunali ARC ocjene iz prvobitnih snimki 1.315 odraslih osoba bez kognitivnog oštećenja i uporedili ih s rezultatima testova i kliničkim procjenama iz kasnijih godina. Većina podataka pokrivala je oko pet do šest godina, a najduža praćenja 12 godina.

Na početku su se osobe s niskim i visokim ARC ocjenama slično snalazile na većini testova. S vremenom su osobe s „alzhajmer-sličnijim" snimkama brže slabile na procjenama pamćenja i svakodnevnog funkcionisanja te su češće razvile Alzhajmerovu bolest ili blago kognitivno oštećenje — stanje u kojem postaju primjetni problemi s pamćenjem ili mišljenjem, dok ljudi još sami obavljaju većinu svakodnevnih aktivnosti.

Osobe s „SuperAger-sličnim" snimkama bile su u prosjeku mlađe. Dodatna analiza u jednom skupu podataka pokazala je da su se razlike u kliničkim ocjenama i rezultatima testova održale i nakon uzimanja u obzir početne dobi.

Naknadne snimke također su pokazale da se amiloid beta, protein koji se u mozgu može nakupljati u plakovima, brže nakupljao kod osoba s „alzhajmer-sličnijim" snimkama, iako su obje grupe počele sa sličnim nivoima. Jasne razlike u nakupljanju tau proteina, još jednog proteina povezanog s Alzhajmerovom, istraživači nisu pronašli.

Dodavanje ARC ocjene poboljšalo je predviđanja ko će razviti blago kognitivno oštećenje ili Alzhajmerovu bolest u odnosu na ono što se moglo predvidjeti godinama starosti, snimkama amiloida beta i tau proteina te genetskim rizikom vezanim uz gen APOE.

Potrebna dalja istraživanja

Ako se nalazi potvrde, ocjena bi mogla pomoći istraživačima da u prevencione studije Alzhajmerove bolesti regrutuju osobe s višim rizikom prije nego što se pojave problemi s pamćenjem. Zhao je, međutim, naglasio da su potrebne veće prospektivne studije koje bi godinama pratile kognitivno zdrave osobe, uz provjeru na različitim populacijama i MRI uređajima. Takve studije, kaže on, moraju uspostaviti pouzdana predviđanja na nivou pojedinca, pokazati dodatu vrijednost u odnosu na postojeće biomarkere i utvrditi da li ARC procjene poboljšavaju kliničke odluke.